Na sjeveru Bosne i Hercegovine, samo 15 km od rijeke Save (granica sa Republikom Hrvatskom) smješteno je selo Kornica koje pripada općini Bosanski Šamac, a to je u središtu sjevernog dijela Bosanske Posavine. Kornica sa istočne strane graniči sa srpskim selom Gornja Slatina, a sa zapadne strane sa hrvatskim selima Čardak i Kladari Donji - općina Modriča. Na južnoj strani na oko 15 km plave se brda planine Trebave, a to su opet obronci planine Majevice. Tamo je selo Skugrić.

Ne zna se, a nije nigdje ni zapisano, odakle je selo dobilo ime, a niti tko pamti odakle su se doselili prvi mještani Kornice. Kroz selo protječe rijeka Tolisa koja izvire u selu Tolisa u brdu iznad Modriče, a ulijeva se u rijeku Savu u selu Tolisa u Oraškoj općini. U rijeku Tolisu kod groblja se ulijeva mala riječica Korničica, koja dolazi sa južne strane od sela Ledenice, pa se postavlja pitanje da li je selo dobilo ime po toj riječici ili je riječica Korničica dobila ime po selu Kornici.

Važno je napomenuti da se selo prostire na 7.396.706 m2, odnosno 7.396,7 duluma i na nadmorskoj visini je od 86 m. Prema zadnjem popisu stanovništva 1991. godine, selo je imalo 192 kuće u kojima je živjelo 882 stanovnika. Selo je dosta staro što svjedoče nadgrobni spomenici u groblju, tj. Stari stećci. Tu su se se nekada ukopavali mrtvi i iz susjednih sela, tj. iz Čardaka i Ledenica sve do Gradačca, a kojima i danas dolaze na grobove njihovi potomci.

Selo se veoma sporo razvijalo i razmnožavalo, tako da je 1991. godine imalo tek 882 stanovnika kako je gore napisano, a sve su bili Hrvati. Samo je jedna kuća bila srpska i to Milana Lukića na početku sela iz pravca Bos. Šamca. Stanovnici ovoga sela su dugo, dugo vremena živjeli isključivo od zemljoradnje, baveći se samo njome i na dosta slaboj i neplodnoj zemlji. Pšenica je vrlo slabo rađala, svega 80 kg po jednom dulumu, a jela se isključivo proja , tj. kruh od kukuruza. Pšenično brašno se čuvalo za svetkovine i blagdane.

Tek je 1960. godine nastao veliki preokret, kada se počinju sijati visokorodne sorte pšenice i kukuruza i upotrebljavati umjetno gnojivo. Od tada se selo otrgnulo od bijede i siromaštva. Jedan dio domaćinstava počinje se baviti povrtlarstvom, jedni švercom, a drugi se zapošljavaju u poduzećima i sve tako do otvaranja granica prema zapadu, pa naši mladi ljudi i žene odlaze u pečalbu - trbuhom za kruhom. Najviše ih je otišlo u Zapadnu Njemačku, te Austriju i Švicarsku.

Tako je jedna službena statistika pokazala da smo iz Kornice imali najviše zaposlenih u inozemstvu u odnosu na broj stanovnika, pa je tom prilikom bilo zaposleno u inozemstvu iz svake kuće po jedna i pol osoba. Nasuprot tome u Šamačkom gospodarstvu je bilo iz Kornice najmanje zaposlenih. Budući da je Kornica isključivo Hrvatsko selo, a da su Korničani u vrijeme drugog svjetskog rata 1941. - 1945. g. bili isključivo u Hrvatskoj vojsci, tj. u domobranima i ustašama, a nitko u partizanima, Kornica je više godina bila zapostavljena od strane komunističke vlasti. No i pored toga vrijedni Korničani se nisu predavali i uporno su se borili za život i opstanak, živeći na siromašnoj zemlji koja ih nije mogla prehraniti. Odlazili su na sezonske poljoprivredne poslove u Slavoniju, Baranju i Bačku.

Tek 1966. godine sa putovnicama u džepu krenuli su u bijeli svijet, da bi poslije desetak godina selo dobilo sasvim drugi izgled. Promijenio se životni standard Korničana, jer su radnici iz inozemstva donosili kući debele zarade. Tada je počela i izgradnja novih modernih kuća i gospodarskih objekata. Za kratko vrijeme popravile su se nove, velike i suvremene stambene kuće i gospodarski objekti. U njih je uvedena struja i voda, a kuće su uređene modernim namještajem. Nestalo je zaprežne stoke, zaprežnih kola i zaprežnih poljoprivrednih pomagala , zamijenili su ih traktori i teretna vozila.

Uz suvremene poljoprivredne strojeve te uporabom agrotehnike i umjetnih gnojiva, proizvodnja pšenice, kukuruza i ostalog naglo je porasla. Od ranijeg uroda od 80 do 100 kg pšenice po jednom dulumu, sada je proizvodnja porasla na oko 500 kg po jednom dulumu.

Prije odlazka naših ljudi u inozemstvo u selu je napravljena četverorazredna škola 1960 g. koju su gradili majstori iz sela Ugljara kod Orašja. Glavni majstor bio je Knežević Mata, a uz njega još i Benković Ivo, Knežević Marko i Ivo te Porobić Jozo. Prvi učitelj u Kornici bio je Marić Milovan kojega je 1966. godine zamijenio Majić Blaž iz Pruda, a ostao je do 1982. godine.

A već 1961. g. selo je dobilo i struju, dakle krenulo je nabolje, pa se 1965. godine odvojio i Mjesni ured od Donje Slatine. U novom Mjesnom uredu Kornica od početka do kraja (1965. - 1991.) radio je Marko Babić. Zgradica za Mjesni ured napravljena je u ekonomskom dvorištu otkupne stanice na Kornici. Za njenu izgradnju posebnu zaslugu imaju Majstorović Jozo i Antunović Mato – Crljo.

Godine 1973. ograđeno je groblje u betonsko - željeznu ogradu. Betonske radove izveo je Antunovic Mićo -"Gagula", a željeznu ogradu napravio je i postavio Pušeljić Mate Jozo koji je umro 29.06.1978. godine u Münchenu.

Veterinarska ambulanta napravljena je 1973. godine, a iste godine u groblju je napravljena lijepa kapelica sa zvonikom. Izvođač radova bio je iz Kladara Donjih, Lukić Jozo, sin Blaža.

Asfaltni put kroz selo i sve zaseoke napravljen je 1980. godine i to isključivo vlastitim sredstvima Korničana. Za asfaltiranje puta najviše su dali Korničani koji su radili u inozemstvu.

Lijepa i moderna crkva u Kornici napravljena je 1984. godine za čiju izgradnju treba zahvaliti pok. vlč. Vladi Jurjeviću, koji je bio puno uporan da se crkva izgradi. On je porijeklom Dalmatinac, rođen 1919. godine, a umro je u Dubrovniku 1992 . Sahranjen je u Dalmaciji u svom rodnom selu. Glavni izvođač radova na crkvi bio je majstor Dragičević Stjepan iz Hasića, a toranj na crkvi izveli su naši majstori iz Kornice, i to Šušak Ivo - "Ivčić" i Antunović Mato – "Crljo". Limarske radove i veliki dio križa na tornju napravio je i postavio naš majstor limar, Pušeljic Ivo, sin Mate.

Najteža, a ujedno i posljednja akcija bila je izgradnja zgrade pošte u Kornici. Najteža zato što smo se skoro čitavu godinu dana borili da se ista napravi na Korničkoj strani, dok su uporni bili Gornjoslatinci da se ista pravi na njihovoj strani i da se pošta zove Pošta Gor. Slatina, koja se oduvjek zvala Pošta Kornica.

Taj problem dignut je sa lokalnog na viši nivo sve do općine i komiteta SK-a. Mnogo, mnogo puta je rukovodstvo Kornice, BABIĆ MARKO, ANTUNOVIĆ MATO i MAJSTOROVIĆ JOZO, odlazilo u Šamac na razne sastanke povodom toga i uporno se borilo da se ista gradi na Korničkoj strani, u čemu su konačno i uspjeli. Teško je bilo na tim pregovorima, jer su Slatinci uvijek bili brojni i politički jači. Među njima se posebni isticao Gavro Tubak. No pravda je ipak nadjačala. Pošta je napravljena na Korničkoj strani i zvala se: Pošta Kornica 76236.

Zgradu pošte gradila je firma "Krivaja" iz Zavidovića. Prvi šef pošte je bio Anto Karajlić iz Tišine. Neposredno iza toga razvedena je telef. mreža kroz selo i odmah u prvoj turi uvedeno je 125 telefona. I kada smo sve to tako lijepo uredili, izgradili i otpočeli bolje i suvremenije živjeti, Bog valjda tako htjede, pa posla vraga i pobrka i pomuti nam tako lijepi život. Donese nam rat, dođe neka mržnja i osveta.
Počeše se osnivati nacionalne stranke, a onda dođe i ta kobna 1992. godina. Rat u Bosni je započeo.

Na sve strane se zvecka oružjem, prijeti se, a već negdje i ratuje. Puca se na sve strane, ubija se, progoni se, istjeruje se iz kuća, u Kornici je osnovan i HDZ, a onda i mala vojna formacija koja je bila dosta slabo naoružana, sa slabim vojnim zapovjednim kadrom i još slabijom vojnom disciplinom, zbog čega je došlo do osipanja i onako male vojne jedinice.

Neprijatelj je to uvidio i iskoristio te tako 10. svibnja na Kornicu napadoše dobro naoružani četnici iz susjednih sela Gornje Slatine i Gajeva. Tada su oko osam sati ujutro krenuli na Kornicu. To su oni sa kojima smo do juče bili najbolji prijatelji, kao braća. Oko 8 sati ujutro upadoše u selo da bi se za kratko vrijeme odmah povukli pod vatrom Korničkih branitelja uz gubitke kojima se nisu nadali. Na našoj strani tada je stradalo šestoro Korničana i to tri bojovnika i tri civila.

Smrtno su stradali Stažić Ivo, zvani "Ilješa", Majstorović Mato Tomin i Mamuzić Ðure Antun.

  • Mamuzić Antun je sahranjen u groblju u Kladarima Donjim
  • Majstorović Mato je sahranjen u groblje Čardak
  • Stažić Ivu su uhvatili živa i odveli ga, a za njegov grob se i do dan danas ne zna.

Od civila su smrtno stradali Majstorović Tvrtko i njegova žena Anđa, a ubijeni su u ekonomskom dvorištu između magacina i koševa. Tri dana su tu mrtvi ležali da bi ih četvrti dan negdje odvezli i zakopali. Uz mnogo muke su desetak godina nakon ubojstva njihovi posmrtni ostaci prevezeni u Kornicu i ukopani u naše groblje. Tada je stradala i Marić Ana, žena Šime.

Poslje toga, samo mjesec i četrnaest dana trajalo je kakvo takvo krhko primirje, da bi 24. lipnja, tj. na Sv. Ivu izvršen strašni napad na Kornicu. Kornicu su tada napale tri vojne formacije, a to su:

  • domaći Četnici
  • paravojne formacije Vojislava Šešelja iz Srbije i
  • regularne jedinice JNA

Napad je počeo iz svih oružja i oruđa, te iz tenkova, praga i dr. Tada oni zauzeše Kornicu i izvršiše masakar u selu. Malobrojna i slabo naoružana vojska HVO-a nije se mogla oduprijeti daleko brojnim i naoružanijim jedinicama te je uz gubitke morala odstupiti. Tada je smrtno stradalo sedmoro Korničana, od čega dva branitelja i pet civila. Od bojovnika smrtno su stradali:

  • Šušak Marijan - Kešo i
  • Dubravac Ilije Nikola

Od civila su stradali:

  • Šušak Marko Vinkov kojega su uhvatili živog, izveli ga pod Tolisu kod Jose Biškića kuće i u kanalu ga zaklali
  • Senjak Mara
  • Markotić Marko stari i njegova kći Marta
  • Šušak Ruška

Markov sin Šušak Zvonko tada je bio teško ranjen i htjedoše i njega zaklati kraj oca, ali kada su mu izvadili dokumente iz džepa vidjeli su da je fakultetski obrazovan i misleći zbog toga da je časnik, povikali su: "Ostavi ga, trebat' će on nama!", misleći valjda na razmjenu za svoje zarobljene. Zvonko je odveden negdje u bolnicu gdje je odležao puna dva i pol mjeseca i još neizliječen razmijenjen je 04.09.1992. godine u Gradišci.

I TAKO JE 24 LIPNJA 1992. GODINE NA BLAGDAN SV. IVE MOŽDA I ZAUVIJEK NESTALA KORNICA.

Tada je sve iz Kornice pobjeglo, ostavivši svo svoje imanje i bogatstvo koje su imali, ponijevši sa sobom samo najlonsku vrećicu u ruci. Korničani su se razbježali i raselili na sve strane širom Europe, pa čak do Australije i Amerike (Senjak Pere Anto). Najviše ih je stiglo do Njemačke, a onda u Hrvatsku, Austriju, Nizozemsku.

Treba napomenuti da su Babić Anđa, Šušak Mara Dika te Pušeljić Mara Lukinca, Šušak Luca Pernica i Antunović Anđa, žena Joke, nekim slučajem ostale u Kornici i pet dana skrivale se u šumi. Peti dan su se predale i odvedene su u logor u Zasavicu gdje su ostale sve do 04.09.1992. godine kada su razmijenjene u selu Dragalići kod Nove Gradiške.

Njih pet pričale su stravičnu priču kako je to bilo te večeri kada su mještani napustili Kornicu, a ušla neprijateljska vojska. Kada je te večeri zašlo sunce, tada je nastao neki smrtni, stravični muk i tišina. Čulo se samo blečanje teladi i rika goveda, a četnici su trijumfirali, slaveći pobjedu pekli su odojke na ražnju i pjevali. Čula se skika svinja i neko čudno kokodakanje kokoši.

Od topovskih granata u Kornici su srušene samo tri kuće te još nekoliko dobro oštećeno. Poslije toga nastalo je ručno rušenje i odvoženje materijala te svega i svačega što je ostalo, a ostalo je sve.

Slatinci, muškarci i žene, odlazili su mjesec i više dana i odvozili sve najskuplje. Kada bi polazili u Kornicu u pljačku dozivale su žene jedna drugu, govoreći: "Ajmo u Kornicu u šoping." Za mjesec ili dva sve je odnešeno i opustošeno, a onda je počelo rušenje i odvoženje građevinskog materijala i tako je u godinu ili dvije dana porušeno sve do temelja.

Ostalo je samo oko 60 do 70 kuća donekle čitavih u koje su se nešto kasnije uselili Srbi izbjeglice od:

  • Drvara
  • Glamoča
  • Zavidovića
  • Novog Grada
  • Dubice
  • Zelinje

Jadni Korničani potucaju se već godinama po Hrvatskoj i drugim Europskim zemljama, nadajući se da će se ipak vratiti u svoje selo i nastaviti ponovno živjeti kao nekada, ali evo dok ovo pišem, a to je 11. svibnja 2000. godine, to je već punih 7 godina, 11 mj. i 13 dana nade i iščekivanja da se vratimo u svoje selo, pa makar i u porušene kuće.

Za svo to vrijeme stalno osluškujemo neke vijesti, stalno su nam upaljeni radio i televizija, ali povratka još nema. Za svo to vrijeme gledamo u nebo moleći Svevišnjega da nam pomogne, ali eto, pomoći nema, pa nema ni od njega. Često puta nas naši svećenici tješe govoreći nam da, eto, nismo ni gladni ni žedni, a ja im odgovaram onom Isusovom rečenicom koju je izgovorio na križu da ne živi čovjek o samom kruhu.

Prvi puta su Korničani masovno posjetili svoje selo 3. svibnja 1998. godine kada su Marko Babić i Mato Antunović organizirali posjet i obezbijedili dva autobusa iz Orašja. Tada smo posjetili svoje kuće i groblje gdje je bila Sveta misa koju je predvodio naš župnik vlč. Anto Stjepić iz Gradčca. Po povratku smo svratili u Domaljevac gdje je već bio pripremljen ručak. Pečena prasetina i sve ostalo pa i piće platili su naši radnici koji su došli iz inozemstva.

Najviše su se istaknuli:

  • Anđelko Markotić
  • Zvonko Jurić
  • Ivo Lušo Jozin i dr.

Nikada i nikoga nema ni od političara ni od vlasti da nam da neku riječ ohrabrenja i obećanja. Kako se vidi napušteni smo od svih i svakoga. Pitamo se da li smo to mi zaista zaslužili. U posljednje vrjeme se priča da će neki donatori iz nekih Europskih država doći i da će graditi kuće, ali se to sve do sada samo govori. Mnogi Korničani su se već na neki način snašli te napravili ili kupili kuće po Hrvatskoj, ali ni oni koji su kupili ili napravili kuće nikada ne odustaju od povratka u Kornicu.

Statistički podaci govore da je prije rata u Kornici bilo:

  • 175 poljoprivrednih domaćinstavate
  • pet obrtnika
  • 12 ostalih zanimanja
  • U gospodarstvu Šamačke i susjednih općina bilo je zaposleno svega oko 30 radnika, dok je u isto vrijeme u inozemstvu bilo zaposleno oko 190 radnika

U selu smo imali razvedenu telefonsku mrežu u 125 kuće.

Zanimljivi bi bili i još neki statistički podaci iz vremena prije rata, kao na primjer:

  • 40 put. automob.
  • 5 kamiona
  • 30 traktora
  • 4 kombajna za pšenicu (Marko Vinkov, Ilija Vinkov 2 i Markotić Petar)
  • i više od80 raznih poljoprivrednih priključaka i strojeva

Od društvenih objekata i infrastrukture selo je imalo:

  • Crkvu
  • Groblje sa kapelom i zvonom
  • Poštu i tel. mrežu
  • Struju
  • Školu
  • Mjesni ured
  • Zdravstvenu i vetirinarsku ambulantu
  • Otkupnu stanicu
  • Dvije trgovine
  • 7,5 km asfaltnog puta

Oštećenost kuća izgleda ovako:

do 15% oštećenja

20

od 15 % do 40 % oštećenja

10

od 40 % do 60 % oštećenja

16

preko 60 % oštećenja

140

oko 12 kuća je sa manjim oštećenjima

U Kornici je bilo 27 prezimena i to (poredana po broju domaćinstava):

Šušak, Mamuzić, Lušo, Antunović, Majstorović, Markotić, Pušeljić, Dubravac, Pavić, Stjepandić, Jurić, Popić, Baković, Čupić, Erceg, Senjak, Matić, Stažić, Marić, Babić, Radonjić, Kelendrić, Pranjić, Stanić, Knežević, Cvitkušić, Perić i Džinić.

 

Za vrijeme drugog svjetskog rata (1941. do 1945.) je poginulo ili nestalo 57 Korničana:

Antunović Ive Marjan, Antunović Mate Anto, Antunović Mate Mato, Antunović Ive Pavo, Antunović Jake Mato, Baković Mijata Ivo, Baković Marka Mato, Čupić Šime Ivo, Dubravac Mate Marko, Dubravac Mate Andrija, Erceg Ivčin, Lušo Marka Marko, Lušo Marka Ivica, Lušo Ilije Marko, Lušo Ilije Ivo, Lušo Ivica sin Marka, Lušo Ilije Marko, Lušo Ilije Ivo, Lušo Ive Jozo, Lušo Ive Ivo, Lušo Mate Mato –(Anđelin), Lušo Marka Ivica, Lušo Marka Nikica, Majstorović Marka Marko, Majstorović Marka Nikica, Majstorović Marka Marko, Majstorović Marka Nikica, Majstorović Peje Pero-"Peša", Mamuzić Pere Pero, Mamuzić Joze Marjan, Mamuzić Ivice Ilija, Mamuzić Ive Ivo, Mamuzić Tadije Anto, Mamuzić Ante Anto, Mamuzić Ive Marko, Mamuzić Ive Ivo, Popić Joze Ivo, Popić Barto-la Bartol, Popić Mate Mato, Popić Ive Jozo, Pušeljić Ante Blaž, Pušeljić Ante Luka, Pušeljić Blaža Pero, Pušeljić Pere Mato, Pušeljić Pere Iljko, Pušeljić Roke lija, Pušeljić Roke Ðuro, Pušeljić Roke Tunjo, Pušeljić Mate Ivo, Stažić Ante Anto, Šušak Ive Ivo, Šušak Bone Ivo, Šušak Bone Marko, Šušak Ive Vinko, Šušak Ive Ivo, Šušak Mate Mato, Šušak Peje Pero, Šušak Ivo, Šušak Mato, Šušak Marka Jozo, Šušak Marjana Mato, Šušak Marjana Ivo.

 

Od 24.06.1992. godine do današnjeg dana (11.05.2000.) u izbjeglištvu su umrli:

Mamuzić Pave Ivo, Majstorović Luca (žena Petra), Antunović Dubravko (poginuo na Maslenici), Majstorović Matiša, Dubravac Ivara, Mamuzić Jozana Mato, Antnović Marija Bagina, Šušak Mato - Matara, Šušak Šima Markova, Šušak Luja, Markotić Jakov (umro u bolnici u Sarajevu), Markotić Ivo - kovač, Dubravac Jako, Mamuzić Jozefina - Joza Đurina, Stanić Ivka - punica Joze Peričina, Marić Šimo, Dubravac Ružica, Antunović Mate Ivo, Antunović Ilije Marko, Antunović Kata Jankovca, Pušeljić Mara Lukinca, Dubravac Janja, Stjepandić Efika, Dubravac Mara, Majstorivić Bariša, Lušo Anka, Pušeljić Antun, Baković Ilija, Perić Ilija, Lušo Matan, Mamuzić Ivo, Šušak Ivo, Jurić Eva, Pavić Jozo, Popić Šima, Mamuzić Mara, Mamuzić Filip, Pipić Anka, Majstorović Anka, Šušak Luca, Stjepandić Kaja, Majstorivić Kaja, Šušak Ivka, Pavić Matija, Dubravac Matko, Markotić P. Marko, čupić Ana, Majstorivić Mićo, Mamuzić Anka Lukina, Džinić Manda, Knežević Stana (baba Stana).

I još ima nekih zanimljivosti vezanih za Kornicu, kao npr.: posljednje volove sa dosta velikim rogovima imao je Anto Pere Senjaka. Prodao ih je u Odžaku na vašeru (vel. Gospa) 1965. god. I od tada nitko nije imao volove.

Posljednje konje i to samo po jednoga imali su Lušo Marko - Lalo, Mamuzić Stjepan i Pušeljić Marko. Ako se sjetim još nekih zanimljivosti napisati ću ih.

Sve ovo, možda, za sada nije toliko interesantno i zanimljivo, ali će to biti za desetak ili dvadesetak godina. Prvi poslijeratni aktivisti 1945. godine pa nadalje bili su:

  • Mamuzić Milo, a iza njega
  • Majstorović Ilija
  • Pušeljić Marijan
  • Antunović Ivo Križić, zatim
  • Šušak Ilija sin Bone
  • Stažić Mato

Mato je vodio akciju izgradnje osnovne škole. Kasnije su i sve do kraja bili:

  • Antunović Pave Mato
  • Babić Marko
  • Majstorović Jozo.

Prvi nogometni klub u Kornici osnovao je i registrirao Babić Marko. Klub je registriran pod imenom “Proleter”. Taj nogometni klub je nakon par godina ugašen pa je ponovno uslijedila nova registracija kluba koju je pokrenuo Stjepandić Ivčić Jakičin i registrirao ga pod imenom “Dinamo”, koji je kao takav ostao do kraja.

Na Šamačkoj općini jedino dugo godina u Kornici nije bilo partijske organizacije. Osnovana je tek 1964. g. Prvi sekretar organizacije bio je Jozo Pušeljić, sin Mate.

Lovačko društvo također jer posljednje osnovano - tek 1970. godine. Članovi društva bili su:

  • Pavić Marko, zvani "Mrko"
  • Majić Blažan, učitelj
  • Pušeljić Ivo, limar
  • Šušak Mato "Tunja"
  • Šušak Josip "Kecan"
  • Šušak Ilija Vinkov
  • Pavić Franjo
  • Šušak Marijan "Kešo"

Zanimljivo je napomenuti da je od 1945. godine pa do kraja 1991. godine selo Kornica iznjedrilo 29 fakultetski obrazovanih i to:

IME

Fakultet

Stjepandić Mate Milko

Ekonomija

Stjepandić Mate Vinko

Francuski

Šušak Jose Josip

Svećenik

Stjepandić Jakova Miro

Ekonomija

Stjepandić Marka Jakov

Njemački

Perić Ilije Mato

Strojarstvo

Šušak Ive Markica

Hrvatski

Dubravac Miće Željko

Medicina

Šušak Marka Zvonko

Pravo

Šušak Ilije Vinko

Poljoprivreda

Majstorović Tvrtka Zlatko

Strojarstvo

Lušo Marka Markica

Farmacija

Pušeljić Joze Miro

Elektrotehnika - Elektronika

Pušeljić Joze Mara

Psihologija

Pušeljić Marjana Manda

Pravo

Babić Marka Katarina

Pravo

Mamuzić Antuna Anđa

Povijest

Mamuzić Antuna Mara

Poljoprivreda

Mamuzić Antuna Juro Ðuka

Politikologija

Popić Ante Snježana

Medicina

Lušo Ante Petar

Građevina

Lušo Ante Delfa

___?___

Mamuzić Karla Željko

Strojarstvo

Markotić Bone Mato

Ekonomija

Marijan Markotić

Teologija i psihologija

Andja Markotić

Vanjska trgovina

Vladimir Lušo

Šumarstvo - smjer drvna tehnologija

Svijetlana Lušo

Drvna tehnologiju

Nada Lušo

Ekonomija

 

Tekst koji slijedi je izvorno napisao Josip Lušo koji je ujedno i autor Grba.

 

GRB KORNICA

Pojašnjenje grba

Ukratko povijest Kornice radi boljeg razumijevanja značenja grba:

- Gvardijan fra Matija Korničanin 15. ožujka 1532. godine -

Isprava, kojom se svjedoči da je Petar Ivanović prodao gvardijanu fra Matiji Korničaninu grobnicu pred velikim oltarom u Fojnici. Orginal - Izvornik nalazi se u arhivi franjevačkog samostana u Fojnici (3):

«1532. 15. ožujka. Nekae naznae svakome čoviku koibi vidio aliti što (čitao) ovo pismo aliti škripta kako ia Petar Ivanović prodah prid velikim fratrom grobnicu Božiem sluzi ocu fra Matiu Korničaninu gvardianu tada i ostalim fratrom po am (osam) aspri, i uzeh ove rečene aspre od fra Matia Korničanina rečenoga gvardiana da doposlitka nitko neima zanu posla. I zaveće verovanie svidoči od izdal koise pod pišu dasu vierovani. Ia fra Grgur Dumhanin pisah po mobi (molbi) Petra Ivanovića. Ia Petar Đuriević iesam sviedok gornemu pismu. Ia Filip Barinić sviedok gornemu pismu. Ia Pilip Tomković sviedok gornemu pismu.»

(Transkript s bosančice uradio: Vlado Jagustin)

Župa Kornica spominje se prigodom vizitacije biskupa Marijana Maravića 1648. godine koji se razbolio u Modriči i Tramošnici, a kad je ozdravio ponovno je krenuo po biskupiji te je 19. srpnja 1649. godine došao u župu «Corenita» (Kornica), a odavde u «Baricki», župu Brčko, dok na drugom mjestu prepisivač je pročitao kao Bureki. Poslije ovoga ide u župu Bijela i opet 23. srpnja 1649. godine u Tremošnicu za koju ovaj puta piše da spada samostanu u Gradovrhu, dok je uistinu spadala samostanu u Modriči. Za pohoda biskupa Maravića 1655. g. samostanu u Modriči pripadaju ove četiri župe: Modriča, Crkvište (Crkvina), Tremošnica i Bastić. Kasnije 1673. i 1675. godine u svom pohodu biskup Nikola Olovčić-Ogramić ne spominje Bastić, ali 1673. godine nabraja župe koje pripadaju samostanu u blizini Modriče i njihov broj vjernika. Župa Crkvište (Crkvina) broji 1915 duša; Tremošnica 6300 duša; Kornica 1418 duša. Biskup izvještava o naglom nestajanju katoličkog pučanstva s ovih prostora usljed iseljavanja i apostazije. Premda je katolicizam u Posavini u to vrijeme podnio teške udarce, ipak je u preostalih sedam župa bilo još 20234 katoličkih duša. (Fermendžin, Acta Bosnae, 374-5.).

Hrvati na prostor današnje Bosanske posavine doseljavaju u VII. stoljeću, 626. godine poslije Krista.

Dekretom kongregacije za propagandu vjere iz 1801. god. Tramošnica je pretvorena u župu, biskup fra Grgo Ilijić Varešanin će Garevo 1803. proglasiti samostalnom kapelanijom. Biskup fra Augustin Miletić donosi u svom izviješću 1813. god. popis mjesta, kuća i broj žitelja po selima koji su pripadali kapelaniji Garevo. U sastavu kapelanije bila su mjesta: Garevo (70 kuća: 350 odraslih i 200 djece), Kladari, Hasić Donji i Gornji, Tišina, Prud, Kornica, Čardak, Živkovo Polje, Dobrinja, Riječani, Kužnjača i Oteža. Tako je bilo do 1820. god.

  1. godine osnovana je kapelanija Tišina (Župom se proglašava 1858.) kojoj će pripasti i sela Garevačke župe Prud, Gornji i Donji Hasić.

Godine 1862. i 1863. muslimani, protjerani s podrucja Užica i Šapca zbog sukoba Srba i Turaka, naseljavaju područja Bos. Šamca. Hrvati katolici velikom dušom i srcem primaju prognanike na svoja područja, ali ipak bivaju protjerivani i potiskivani sa svojih ognjišta, jedni prema današnjim Tišinama, a drugi na lijevu stranu rijeke Bosne.

Korišteni izvori dostupnih podataka crkvenih Župa Posavine, te dijela povjesničara dr. G.Šljive i drugih povjesničara i Arhiva BiH.

Grb Kornice sa opisom

 

Poštujući heraldička pravila (pravila grboslovlja), koja nalažu ako se grbom predstavlja naselje, grad, oblast ili regija i država, da se znakovno i na najjednostavniji način prikažu svojstva onoga na što se grb odnosi.

Pokušat ću u što kraćim crtama pojasniti njegovo značenje.

Naprijed navedena u najkraćim crtama povijest Kornice će vam pomoći usporedbe radi pri objašnjenju svojstava grba.

Štit kao podloga je karakteristika većine grbova hrvatskih mjesta, obitelji u dalekoj prošlosti (što se može vidjeti u najvećoj zbirci grbova u Franjevačkom samostanu u Fojnici)

Ovim grbom je predstavljeno više oblasti koje bitno obilježavaju naše naseljeno mjesto i to;

  1. Gornje polje predstavlja etnos ili većinsku etničku pripadnost (pripadnost hrvatskom narodu) sa nazivom Corenita koji se koristio 1648. godine, a te se godine po prvi put Kornica spominje.
  2. Donje polje predstavlja današnji naziv Kornice.
  3. U unutrašnjosti štita se nalazi još jedan štit koji je podijeljen na tri dijela. Korničani su uglavnom živjeli od plodova zemlje, odnosno bili su ratari i stočari te su bili poznati po lovu i zanatskim radovima, najviše po kolarstvu, zidarstvu i tesariji.
  • Gornje polje unutarnjeg štita predstavlja vjersku pripadnost, pripadnost kršćanstvu-katoličanstvu. Ujedno je i crkva najviše zaslužna za opstanak Hrvata u Kornici.
  • Donje lijevo polje simbolizira današnji geografski položaj i izvorno gospodarsko značenje. Plava vijugava crta označava rijeku Tolisu koja je ujedno i jedan glavni geografski dio Kornice, snop pšenice simboliziraju plodnost tog dijela posavske ravnice, krava simbolizira stočarstvo jer je svako domaćinstvo imalo ili kravu ili neku drugu vrstu stoke i jelen predstavlja lov i bogato područje sa divljači.
  • Donje desno polje simbolizira zanatske radove po kojima je također Kornica bila poznata, odnosno u Kornici su bili jako cijenjeni kolari, tesari i zidari.

Grb je pravljen iz ljubavi prema našemu rodnom mjestu i Korničanima, a posebno prema onima koji su svojim djelima na raznim poljima pisali povijest Kornice i mnogima koji su za to ime dali i svoje živote.

 

 

Podatke za ovu monografiju sakupio je, obradio i napisao Marko Babić. Pri prikupljanju podataka uveliko mu je pomogao Mato Antunović - Crljo.

Nove informacije možete poslati na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.">Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.